TUŽNO PISMO IZ DIJASPORE: BIH, NIŠTA TI NE ČESTITAM A ONO ŠTO OSJEĆAM, ZNAM SAMO JA

Te 1992. godine, otišla sam sa mamom i sestrom u Hrvatsku u izbjeglištvo. Provele smo tamo oko 3 mjeseca, zapravo cijelo ljeto – kupala sam se u Makarskoj i Tučepima, gdje smo i prije rata ljetovali; dobila vaške u hotelu Alga i nizala brojanice za hercegovačke crnokošuljaše sa ženama iz hodnika hotela Neptun, majkama tih sinova u crnom.

Vaške smo riješili bez da su me ošišali – svaki dan u podne, mama me pozove sa terase naše sobe, i napuštala sam prvo drvo u koje sam u životu bila zaljubljena, jednu staru smokvu kovrdžavih grana, da bih otišla u sobu na pranje specijalnim šamponom i detaljno češljanje. Na terasu bi mama stavljala bijeli čaršaf po kojem bi se rasule moje kovrdže, a onda su se iz njih češljanjem rasipale vaši, dok bih ja katatonično zurila u plavetnilo mora. Bila jo to soba s pogledom.

Kući smo se vratili jer sam ja patila za tatom, jer sam kao sedmogodišnje dijete imala izjavu „samo kući da se vratimo, ja ću zidove ljubiti“. I vratili smo se u Bugojno, te noći kada je bombardovan nekadašnji jugoslovenski gigant namjenske industrije „Slavko Rodić“. Ne sjećam se puno detalja iz tog povratka, samo da smo prošli kroz Šujicu, i da je meni bila neka šega oko rime „šujica-guzica“, i da mi je tata u putu negdje nekako našao veliku teku i nove flomastere, i da je noćno nebo bilo plameno-narandžasto kada smo se provezli pored Rodića.

Ostatak rata provela sam u Bugojnu.

Kada je rat konačno završio, imala sam 10 godina, kutiju punu omota od slatkiša iz ratnih paketića, karijes u prednjim zubima, užasan, užasan strah od grmljavine, jedan manji nervni slom i prilično intenzivan PTSP. Ovo posljednje je jedino što imam kao uspomenu i danas.

Sjećanje na kraj rata danas mogu povezati samo s jednom mišlju koju smo tada kao djeca čini mi se svi imali: da li je moguće da ja sada mogu, na primjer, otići skroz do velikog parka i da neće zapucati više nikada? Da li je moguće da smo mi sad stvarno slobodni? Da smo slobodni da šetamo, da će ponovo biti svega da se kupi u prodavnicama, da nećemo morati trčati iz škole ako se čuje sirena za opću opasnost? Da li to znači da možemo da skinemo onaj oklop grča i iščekivanja zvuka smrti i da se stvarno krećemo? Je li to znači da će od ovoga trenutka pa ubuduće sve biti samo bolje i više i da će sve biti kao kad smo bili mali, ono prije rata?

To je bilo kada sam mislila da znam i razumijem šta je rat, a šta je mir, šta je sloboda, šta je odsustvo iste. Naučit ćemo, 15-20 godina kasnije, da pojma nemamo šta ovo znači.

Sjećam se perioda od 1995. do 2000. kao predivnog. Sve je bilo novo i uzbudljivo; svaki novi poslovni objekt, slastičarna, picerija, koncert, butik, sve je bilo kao da gledamo kako nam pred očima niče neko novo staro, neko novo „prijerata“. Bravo, Teen i OK, Metal Hammer, Dr. Martens, Levi's, Benetton. Neki super cool ljudi, dobra muzika, neka nova, slobodna ljeta. Povratak u Hrvatsku na more, bez vaški i bez kartona za Caritas. Novi prijatelji u školi, povratnici iz Njemačke, Švicarske, Austrije (oni će mi uvijek biti Fishbone i Buffalo). Svjetski volonteri i hohštapleri, radionice, festivali, susreti; rješavanje konflikta, spajanje djece iz oba entiteta. Milioni projektnih para, ni za što.

Tih nekoliko godina bile su kao udar adrenalina poslije ekstremnog sporta. Kao kada se popneš na visoku planinu u nedjelju, pa si dobar do srijede. Je li moguće da je ponedjeljak bio u suštini grozan, samo nismo razumjeli jer smo bili pod dojmom mountain-peak-high-a? Prvih deset godina bosanskohercegovačke nezavisnosti bilo je kao svima dobro znan osjećaj hajpa oko velikog, dugo očekivanog zajedničkog rođendanskog derneka više prijatelja.

Opće uzbuđenje, slaže se playlista, podijeljena je odgovornost o hrani i piću. I onda ljudi počnu dolaziti, ne donoseći ništa ili premalo, u nadi da će drugi donijeti više i da će se njihov maleni doprinos utopiti u tuđoj velikodušnosti. No, niko nije bio velikodušan. Playlista je odlična, ali su zvučnici grozni – krče i gube kontakt. Do ponoći, na stolu su ostale 2-3 flaše užasnog jeftinog vina i neki memljivi kikiriki koji se nikome ne jede.

Oni koji su bili uskogrudi s logistikom gledaju druge uskogrude s logistikom kao da i sami nisu doprinijeli siromašnoj sofri. Neko od raje je preuzeo kormilo i nametnuo se kao muzički urednik večeri. Počne puštati nešto svoje što se više od pola prisutnih ne sviđa. I to s telefona. Ima i nekolicina onih kojima se sviđa, pa ustanu i plešu, dok ostali sjede i gledaju. Poneko posegne za kikirikijem. Brzo odustane. Niko ne poseže za mobitelom. Playlista je sad užasna.

Vani je dernek. Minus je, zima je, super je hladno, ali ima pića i muzika nije toliko loša. Uostalom, kad popiješ, nije ti toliko bitno šta slušaš, kažu neki. Pitanje je koji je bio presudni moment za prvog koji je ustao i pozvao taksi? Kad se to tačno desilo Bosni i Hercegovini?

Koja je razlika između onih koji su napustili BiH 2006. i onih koji su to učinili 2016? Jesu li oni koji ostaju previše zimogrižljivi da idu na dernek na otvorenom, jesu li dio ekipe muzičkog urednika koji pušta muziku s mobitela, ili se nadaju da će se noć nekako nekad okrenuti? Da će se oni što su otišli smrznuti vani, vratiti se i donijeti kese s pićem i grickalicama s benzinske? Kako zavidim ekipi koja se izolovala u kuhinju i super im je jer pričaju i zezaju se i imaju svoj mali svijet i nije im bitno gdje su ni kakva je muzika. Dobro im je dok su skupa.

Ja nisam od onih što su zvali taksi, po mene je taksi došao. Nisam imala argument pro da ostanemo skupa tamo gdje sam bila. On jeste da pođem. Ali jesmo ostavili svoj projekt „zabave“. Jesmo svi doprinijeli skupa da dernek propadne. I niko, naročito mi koji smo se ispalili, nemamo pravo reći „jao sranja, moglo je biti super“. Ako hoćeš da popraviš, da se dokažeš, trk na benzinsku i otkupi ono čime si prvobitno trebao učestvovati.

Ne maši zastavama i ne slavi zemlju koju si napustio. Licemjerno je.

Danas kada maštam, najčešće maštam o tome šta bi država mogla biti da se vrate svi koji su otišli. Svi ti vrijedni radnici, učeni ljudi, biznis stručnjaci/kinje, inženjeri/ke, književnici/ce, umjetnici/ce, po tuđim zemljama uspješni političari/ke. To je danas moja utopija. Dalja od kolonije Zemljana na Marsu.

Dalja od mogućnosti da neke 1997. pomislim da mir ne znači i mir, i da se preko Šujice, aerodroma u Tuzli ili autobuske stanice u Sarajevu ide i bez rata, i da moji prijatelji koji su se vratili iz nekih njemačkih sredinom devedesetih danas ponovo odlaze u njemačke i norveške, ovaj put sa svojom djecom u rukama, i da i danas, u vrijeme mira, neko dijete negdje mašta da se vrati kući i da ljubi zidove svoga stana. Jer vani je hladno hladno, beskrajno hladno.

Čestitati Dan nezavisnosti, vršiti ljiljanovanje iz njemačkih, licemjerno je i neukusno. Ne pobjegneš s lošeg jaranovog rođendanskog derneka pa mu onda šalješ video s drugog mjesta uz poruke „Sretan rođendan, volim te, volio bih da sam tu!“. Stvarno je neukusno. BiH, ništa ti ne čestitam, a ono što ti osjećam, to znam samo ja.

(Dijasporska raja/Hayat/Foto: Arhiv)